Nazivi luka pišu se velikim početnim slovom, a trajektom su učenici premostili put od Valbiske na otoku Krku do Meraga na otoku Cresu. Imena otoka pišu se velikim početnim slovom, a tu se primjenjuje pravilo o pisanju velikim početnim slovom svih riječi višerječnih zemljopisnih naziva – pa tako i otoka – te se stoga Mali Lošinj na kojemu su Nerezine piše točno ovako kako je napisano.

Odmaralište u kojemu su učenici boravili deset dana je odmaralište Grada Vrbovca, čime se želi istaknuti kako je ono u vlasništvu te administrativno-upravne jedinice.

Učenici su na more putovali autocestom, i to od Zagreba do Rijeke, odnosno do izlaza Oštrovica, koji je odmah na autocesti poslije tunela Tuhobića. Imena tunela pišu se velikim početnim slovom, i to prve riječi u nazivu, osim ako druga riječ nije neko ime pa zato mora biti napisana velikim slovom. Dakle, Tuhobić, Sleme, ali Rožman brdo i Javorova kosa. Vozeći se autocestom učenici su brojili sve tunele, od Svetog Marka koji je odmah poslije Karlovca. Svetac je sveti Marko, ali ovdje je riječ o nazivu tunela pa je zato početno slovo veliko, a iako je riječ o višerječnom zemljopisnom nazivu, i Marko se piše velikim početnim slovom s obzirom na to da je riječ o imenu. Nakon Bosiljeva, tuneli su bili sve češći, a ispred svakog tunela, uz ime je i duljina tunela. Učenici su sve te podatke brižno zapisivali pa su tako na plakatu napisali da je Tuhobić dug 2141 m, a Vrata je najkraći tunel na tom potezu s cijevi duljine 262 m. Oznaku za dužinu možemo pisati i riječju, no ako se odlučimo umjesto toga napisati m za metar, valja paziti na to da se mjerna jedinica od broja odvaja bjelinom ili razmakom. Ne smijemo pisati 150m nego 150 m – ili 150 metara.

Za planine – a učenici su se penjali na  Osoršćicu – te za njihove vrhove – a osvojili su vrh Počivalice – vrijedi već spomenuto pravilo za sve zemljopisne nazive.

Školu plivanja učenici su iskoristili kao odličnu emocionalnu motivaciju, a zapisane podatke s puta kao intelektualnu motivaciju kako bi sve to još jednom prije izrade plakata provjerili u Hrvatskom pravopisu, u čemu su im pomogli njihova učiteljica i školski knjižničar. Ponovili su tako i znanje služenja referentnom zbirkom s kojom su se upoznali na početku trećeg razreda. Budući da su radili na zajedničkom plakatu, učenici su se koristili rukavicama i svatko svojim škarama i ljepilom, strpljivo čekajući jedan drugoga da svatko zalijepi na plakat fotografiju odnosno tekst – jer u "korona-uvjetima" nastave učenici su već prvi dan naučili da treba držati razmak.

Služeći se mrežnim izdanjem pravopisa, shvatili su da biti pismen danas obuhvaća mnoge aspekte – ne samo znati čitati i pisati nego locirati izvor informacije, pronaći informaciju i pravilno je upotrijebiti, što su značajke informacijske pismenosti.