"I moj tata Alojz bio je zvonar. Nakon što je 1983. umro, tu je ulogu preuzela majka Anastazija, koja je bila zvonarka do 1989. godine. Nakon majčine smrti to sam naslijedila ja. Zapravo, živim s tim već punih 40 godina jer sam 1966. sagradila kuću uza samu školu i crkvu tako da sam često roditeljima pomagala i ja", priča vitalna gđa Ljubica. Prisjeća se župnika Vinka Mrkocija s kojim je tada uredila crkvicu i uveli su struju.

"Puno smo tada napravili za kapelicu. Bila sam kod brata u Samoboru i primijetila da u kući više nema starih lustera. Pitala sam ga gdje su, a on je rekao kako su pospremljeni u garažu. Bili su u solidnom stanju i ja sam ih uzela. Ivek Grzelja ih je dopeljal u red i tako smo u crkvici dobili i dobru rasvjetu. Jedan luster stigao je i zahvaljujući Štefici Grzelji koja je radila na Općini, a općinari su stare lustere namjeravali baciti u smeće", govori gđa Ljubica kao da je to sve jučer bilo. Veli kako je crkva imala još stari strop od trstike i prijetila je opasnost od rušenja pa su tada zamijenjene grede i daske. Dodaje kako je Slavek Biškup ponudio "drijeve" za klupe, koje je onda izradio jedan tišljar u Podrutama.

"No, bližio se rok isporuke, a ni bilo dost penez. Štefica je rekla da peme skupljati peneze po selu. Meni je to bilo male neugodno. Stvar je spasil župnik – tada je bil Ivan Horvat – koji nam je donesel 1000 kuna. Zmislim se kak je se bile jake sitno", prisjeća se zvonarka. S vremenom je i kapelica sv. Martina dobila novi sjaj. Gđa Ljubica zvoni u podne te Pozdravljenje. Ovo Pozdravljenje zvoni, veli, čim padne prvi mrak, pa se to razlikuje ovisno o godišnjem dobu. Uvijek zvoni osam minuta i uvijek uz to moli. Dodaje kako su nekad ljudi, čim bi čuli crkveni zvon, stali s poslom, prekrižili se i molili te potom nastavili s poslom.

"Danas, nažalost, baš i nije tako. Da se barem samo prekrižiju kad čuju zvono! Jedna bolesna susjeda veli kako mi to što radim u ovim godinama očito daje jakosti, a ja samo kažem: Isuse dragi, daj mi snage", priča.

Sve ovo zvoni malo zvono. Ali, kad se u selu oglase malo i veliko zvono, ljudima je teško jer to znači da ih je napustila još jedna duša. Za muškoga se zvoni tri farti – svaki fart po dvije minute, a kad umre žensko – dvije farti. Odmah nakon toga ljudi svrate do gđe Ljubice i pitaju tko je umro.

Kako zvonarka iz Martinščine kaže, nekad se zvonilo – i to samo na jednu stranu - i kad bi dolazil "grdi zrak". Danas je blizu raketna postaja pa se zvonom više ne rastjeruju tučonosni oblaci. Isto tako, gđa Ljubica zna zvoniti i kad je požar da se ljudi u selu skupe i pomognu pri gašenju. Kao što je svagdje, i u Martinščini se zvoni za misu, i to triput prije početka.

I kao što je gđa Ljubica pomagala svojim roditeljima, a njoj njezin unuk Ivica sve dok se nije oženio, njoj danas vrlo rade pomaže snaha Jelena tako da nema straha da će zvono u crkvici sv. Martina utihnuti. Međutim, zdravlje zvonarke Ljubice nalazi se pod okriljem sv. Martina pa je sasvim sigurno da će njezine ruke još dugo povlačiti užad na velikom i malom zvonu u crkvici.

Patrik Raškaj, 7.b