Kako se bližilo vrijeme odlaska u školu plivanja, zbog novonastale korona-situacije roditelji su još jednom morali odlučiti hoće li poslati djecu u Nerezine. Dosta je roditelja odustalo. Nas, koji smo išli, roditelji su upoznali s pravilima ponašanja za nove životne izazove koji su nas čekali od 16. do 26. srpnja, kada se održavala škola plivanja. S nestrpljenjem smo čekali dan kada ćemo krenuti. Dobili smo popis što sve trebamo ponijeti i raspored aktivnosti za svaki dan. Kofer sam pakirao sam kako bih znao koje su moje stvari i već tada sam shvatio da to neće biti samo škola plivanja nego i škola za život koja nas uči odgovornosti i brizi za naše i tuđe stvari kao i toleranciji i suživotu s drugima.

Došao je i taj dan. Svi smo bili uzbuđeni i nestrpljivi. U četvrtak, 16. srpnja, krenulo je autobusom Čazmatransa 38 učenika 3.a i 3.b razreda OŠ Ante Kovačića iz Zlatara, Područne škole Donje Batine i Osnovne škole Belec. Svaki razred išao je sa svojom učiteljicom, pa je tako s mojim razredom išla naša učiteljica Ankica Krajnik. Znali smo da će nam idućih deset dana ona biti i mama i tata. Učitelj plivanja iz Zlatara bio je Viktorio Pozaić koji je također putovao s nama. U autobusu je bilo uzbudljivo i zabavno. Morskim dijelom do Malog Lošinja putovali smo trajektom, a meni, kao i većini mojih prijatelja, bila je to prva vožnja trajektom.

U odmaralištu u Nerezinama dočekala nas je vesela dobrodošlica animatorice Marije, učitelja plivanja Milana i Hrvoja te direktora odmarališta Marka koji su bili naši domaćini. Oni su nam pokazali odmaralište, rasporedili nas po sobama i avantura je počela. Svaki dan počeli bismo osobnom higijenom, zatim doručak, pa odlazak na plažu, povratak s plaže, ručak, slobodno vrijeme za odmor i javljanje roditeljima, zatim radionice, potom opet odlazak na plažu, tuširanje, večera, a nakon toga organizirane aktivnosti i disko. Hrana je bila raznolika i vrlo ukusno pripremljena.

Prvi dan upoznavali smo se s novom sredinom, rasporedom aktivnosti  i morem, koje je bilo ugodno. Drugi dan, na probnom plivanju, rasporedili su nas u tri skupine: plivači, poluplivači i neplivači. Ja sam pripao grupi poluplivača. U Nerezinama su tri plaže: svaka za određenu skupinu plivača, tako da sam ja većinu vremena proveo na plaži za poluplivače, dok nisam postao ponosan nositelj titule plivača, a to se dogodilo sedmoga dana škole plivanja. Na plaži je uvijek bilo zanimljivo i poučno. Učitelji su nas učili pravilno disati, plivati, skakati u vodu, roniti, veslati na kajaku, igrati vaterpolo… Meni se posebno svidjelo skakanje u vodu sa stijene. Kad sam prvi put krenuo skočiti, iako su u vodi čekali učitelji plivanja, nije mi bilo baš svejedno, ali kad sam skočio i vidio kako je to zabavno, i ono malo straha je nestalo.

Dva su dana bila oblačna i puhala je bura, pa nismo mogli na kupanje. To smo vrijeme proveli u drugim aktivnostima, kao što su planinarenje, šetnja gradom i upoznavanje primorskoga kraja. Planinarili smo na Osoršćicu – do njezina vrha Počivalice gdje smo si zaista "počinuli" jer smo, nakon jednosatnog hodanja strmim stazama, bili stvarno umorni. S vrha Počivalice vidjeli smo otoke: Unije, Velike i Male Srakane i Susak, a u daljini Ilovik, Premudu i Silbu. Oko nas osjećao se miris origana, smilja, kadulje i ružmarina. Vidjeli smo maslinike ograđene suhozidom, krš i makiju. Upoznali smo dio primorskog načina života.

Na kreativnim radionicama pisali smo razglednice, sastavke, slikali i crtali.  Najveselije je uvijek bilo navečer jer to je bilo vrijeme druženja. Bilo je tu svega: plesa, izrada i biranje naj frizure, zatim natjecanje u supertalentu… Svaku večer nešto novo i zabavno.

Škola plivanja bila je odlično organizirana i gotovo su svi učenici postali plivači. Za postignut uspjeh u plivanju i za planinarenje dobili smo diplome. Uz diplome donijeli smo doma i ponos jer smo se sami brinuli o sebi, o svojem džeparcu, o urednosti svojih soba. Urednost sobe ocjenjivala je svako jutro učiteljica Marija. Iako nismo baš uvijek bili zadovoljni ocjenom, to nam nije pokvarilo raspoloženje.

Mislim da je to svima bilo jedno novo super iskustvo u životu. Upoznali smo nove prijatelje, a rodile su se i neke nove ljubavi. Iako nam je bilo lijepo, jedva smo čekali povratak kući da podijelimo svoje doživljaje sa svojom obitelji. Kad smo se vratili, ne znam tko je bio ponosniji: oni na nas ili mi sami na sebe.

Ukratko,  bilo nam je super. U jednom sasvim novom okruženju stekli smo nove vještine i u vodi i u svakodnevnom životu. Malo smo pomaknuli granice svoje samostalnosti u čemu su nam mnogo pomogle naše učiteljice i naši učitelji. Podršku u našoj ljetnoj školi dao nam je i naš ravnatelj Marijan Posarić posjetivši nas u odmaralištu. Mislim da svi zajedno možemo biti ponosni na odrađeni "projekt" koji nam je ponudio i potpomogao Grad Zlatar.