Pomogli su nam ravnateljica zlatarske Osnovne škole Ante Kovačića gđa Rajna Borovčak i zlatarski gradonačelnik gosp. Stanko Majdak. I već sutradan bili smo u domu gosp. Vladimira Minđaka, direktora Turističke zajednica grada Zlatara. Svoju kuću, zapravo svoju malu sobu, prvi je put nakon više od 40 godina odlučio – i to spremno – podijeliti s javnosti.

Kako se kaže da na mladima svijet ostaje, gosp. Minđak je želio pokazati svoje blago mladima. I zaputili smo se, mi učenici zaljubljenici u starine, školski novinari i učenici koji su u skupini Odgoja za demokratsko građanstvo Jurica Pribolšan, Hrvoje Stažnik, Ivona Habuš, Dorotea Strelar, naš knjižničar gosp. Denis Vincek i voditeljica Odgoja za demokratsko građanstvo gđa Kristina Fruk u Bajzekovo Selo. U maloj sobi od svega nekoliko kvadrata više od 500 različitih predmeta. Gosp. Vlado krenuo je odmah s pričom.

"Sve je krenulo slučajno. Naginjao sam starim stvarima, razmišljao sam na način da stare stvari imaju svoju povijest, da je staru stvar dodirnulo tisuću ruku prije nego što je došla k meni i na neki način sentimentalan sam prema svakom od predmeta u mojoj zbirci", priča. Na naše pitanje kako je sve počelo, odgovara da je 1971. bio učenik trećeg razreda Ugostiteljske škole u Zagrebu. Kombijem su ih dovezli na Festival kajkavske popevke gdje su u starom hotelu posluživali osoblje uz Tita. I, objašnjava gosp. Vlado, odjedanput se Tito ustao, sva pratnja za njim, i napustili su Krapinu. A na stolu je ostala Titova tabakera s jednom cigarom, kakve je predsjednik bivše države pušio, i gosp. Vlado je odlučio tu tabakeru spremiti, sačuvati ju i vratiti Titu kod nekog budućeg posjeta. No, drug Tito je deset godina poslije toga umro, a gosp. Vlado je seleći se po podstanarskim sobama u Zagrebu tabakeru negdje izgubio. Zbirku je upotpunjavao kupnjom na Hreljiću, sajmu starih stvari u Zagrebu, ali i darovima prijatelja i rodbine.

Ima tu i pravog bogatstva iz zlatarskoga kraja. Ivoni i Doroteji odmah je pozornost privukla mjerica za brašno, a riječ je o petlitarnoj posudi iz 1895. koja je stajala u kuhinji i iz koje se uzimalo brašno. Gosp. Vlado ju je naslijedio od bake i djeda. Tu je i vojnička škrinja iz Drugoga svjetskog rata u kojoj je zlatarski vojnik na bojišnicu nosio garderobu i najdraže uspomene na domaći kraj. Mi dečki smo dohvatili barilček, u kojemu je prije više od pola stoljeća zlatarski seljak, idući na nadnicu, nosio vino da utaži žeđ. Gosp. Vlado čuva šumarski čekić, peglu na žeravku, ali i prvu peglu na struju koja je došla u zlatarski kraj. Tu su i kovačka kliješta, a gosp. Vlado nam objašnjava kako je posljednji kovač u zlatarskoj okolici bio gosp. Havoić iz Belca.

Ali u zbirci nalazimo i karabitericu iz Istarskih ugljenokopa, obilje školjki – jer gosp. Vlado je pasionirani ronilac – teniske rekete iz ograničene Dunlopove serije pa sve do, vraćamo se opet na druga Tita, knjige žalosti u koju su se 1980. potpisivali svi stanovnici bivše Općine Zlatar Bistrica. Našao ju je njegov nećak iza kontejnera za smeće kraj općinske zgrade. Zapravo, riječ je o tri knjige, u kojima nalazimo i potpise današnjih lokalnih uglednika. Tko zna kako bi reagirali na to danas?! Gosp. Vlado objašnjava nama, djeci rođenoj prije 12, 13 godina o čemu je riječ, no ne želi donositi i nametati nikakve prosudbe. Povijest će o Titu reći svoje, veli.

Vratimo se opet na Facebook. Iako mnogi govore ružno o Facebooku, a najčešće je riječ ne samo o ljudima koji nemaju svoj profil na toj najpopularnijoj društvenoj mreži u Hrvatskoj nego čak o potpuno informatički nepismenim ljudima – ali koji uvijek imaju nešto za komentirati i reći o fejsu – koliko god na kraju oni ispali smiješni i neupućeni, da nije bilo Facebooka, mi ne bismo bili saznali ovo o čemu je bilo govora, a Vladina zbirka ostala bi i dalje nepoznata.

"Činjenica je da danas ljudi imaju sve manje vremena i sve manje ljubavi prema starinama. Više su orijentirani prema modernim dostignućima i stvarima koje nudi moderno doba, ali mislim da se u svakome od nas krije ljubav prema baštini. Uostalom, razmislimo, da nije bilo tih starina, ne bi bilo ni tih modernih dostignuća", zaključuje gosp. Vladimir Minđak.